ShvatiMe

Neki ljudi početak novog dana vide kao (još jednu) novu šansu i priliku za život. To su oni koji koriste svoje kapacitete. Neki drugi i novi dan i život prihvataju „zdravo za gotovo“ i jednostavno idu dalje. Svi oni imaju (manje-više) solidno razvijene životne sposobnosti i „pristaju“ na život. Govorimo o ljudima koji žive u objektivno  “normalnim” okolnostima

dobroA nekim trećim ljudima je većina novih dana još jedna arena za preživljavanje, nastavak mučne i nimalo lake borbe sa životom. Oni život vide kao nemilosrdnog protivnika. Drugima sa strane to u nekim slučajevima bude jasno i objašnjivo realnim događajima, a nekada i ne, ali to zapravo uopšte nije važno. Nema tačnog i netačnog odgovora u osjećanjima kako neko doživljava svoj život (ma kako iracionalna bila uvjerenja koja dovode do tog osjećanja), za svakoga je važno samo ono što on osjeća i to je za svakoga jedina realnost. Nikome neće biti lakše ako mu neko drugi (makar to bio i neki uvaženi „stručnjak“) kaže da on griješi i da je njegov život „sasvim OK“.

Ovom tekstu nije namjena da tim ljudima dodijeli etiketu dijagnoze, niti da objasni koje dijagnoze i poremećaji u svojim simptomima nose teškoće preživljavanja nekad i običnih nezlonamjernih dana. Oni većinu (nekad i sve) kapacitete troše na (bukvalno) preživljavanje. Njima je teško kao i onima koji se bore sa realnim egzistencijalnim problemima (npr. pitanje opstanka zbog ratnih opasnosti). Neki od njih, da bi lakše „preživjeli“, čak dijele dan na više cjelina (po nekim svojim obavezama ili obavezama bližnjih) i tješe sebe da su „eto, preživjeli“ npr. pola dana i sl, ili da im je još preostalo da još treba da „padne noć“, da im je još preostalo 4,5,6 sati do kraja radnog vremena (ako su sposobni da rade), do odlaska u krevet, do tablete za spavanje, do toga da se članovi njihove porodice vrate ili odu (u zavisnosti od toga šta ih smiruje).

Postoje različite tehnike i pristupi u tretmanu ovih poremećaja. Meni se jako korisnim čini onaj pristup da ljudima ne treba nuditi dijagnoze (čak ni kad oni insistriraju na tome) jer im nećemo pomoći stavljajući ih u neku kategoriju. To je jedna od preporuka OLI tehnike. OLI tehnika, kako joj (u nazivu skraćeno ime) kaže,  ima za cilj da otkrije lične istine, a put do tog zahtjevnog cilja je otklanjanjem lažnih informacija (kojima mi pravimo nekakvu sliku o sebi i kočimo razvoj svojih životnih sposobnosti i „šlajfamo“ tu gdje smo, umjesto da se razvijamo i napredujemo.

Bilo bi korisno kada bi, čak i ljudi koji „nose“ već neku dijagnozu (ne, nećemo ih ni dalje nabrajati) odvojili sebe od dijagnoze, kad bi uspjeli da je ne nose kao Usud ili Sudbinu, nego da pokušaju (uz  stručnu pomoć, jer da su mogli sami, već bi to uradili, a nije sramota ne moći) da sagledaju sebe cjelovite, takve kakvi jesu i prihvate svoje (ne)sposobnosti – da bi mogli raditi na njima.

Pa, koje su to i šta su to „životne sposobnosti“­­?

OLI psihoterapijski sistem posmatra svakog čovjeka kao neponovljivo autentičnu i zasebnu cjelinu (u velikom ljudskom rodu).

I uči nas da u životu ne bude skoro nikad „ili jesi ili nisi“, nego da smo tu negdje između