ShvatiMe

DEPRESIJA I MOŽEMO LI POMOĆI OSOBAMA S DEPRESIJOM

U današnjem društvu se olako koristi termin “depresija”. Možda se najneodgovornije, najlakše i najviše koriste “depresija” i “hiperaktivnost”, ne razmišljajući i često ne znajući kako smo obilježili neku osobu ili sebe. Nije svaka tuga, nezadovoljstvo ili bezvoljnost depresija.
Čujem npr. u prolazu da djevojka kaže za sebe da je “depresivna” jer joj boja za kosu nije “ispala” kako je željela. E, sad – da bi vas neka nijansa kose načinila depresivnim, potrebano je da imate ozbiljan narcistički poremećaj ličnosti. Ako nema taj preduslov, onda će vjerovatnije biti da je pomenuta djevojka nezadovoljna, nego depresivna.
Nije svaka depresija ista, postoji više vrsta depresija, a i mogu biti u različitim odnosima sa drugim poremećajima i bolestima. A i s obzirom na to da nisu svi ljudi isti i da svaka osoba ima svoju strukturu i crte ličnosti, bez obzira na poremećaj ili bolest, ni sve osobe s depresijom (kao ni s drugim bolestima i problemima) neće izgledati sasvim isto i ponašati se sasvim istom. Svaki čovjek svako stanje oboji svojom ličnošću.
Podrška (i stručna i od bliskih ljudi) je jako važna za oporavak i njegov proces i dužinu. Naravno, odlučujuća je struktura pacijenta ili kao što naš narod kaže “od kakvog ste materijala napravljeni”.
depresijaZdrava podrška znači razumijevanje i empatisanje, a ne sažaljevanje. Sažaljevanje znači da tu osobu smatrate nedopraslu situaciji i životu i nesposobnom da se izbori sa problemom. Sažaljevanje ne pomaže, nije korisno.
U kriznim situacijama (kada mogu da se jave i suicidalne pomisli i ideje, namjere, pa i postupci) je važno da ta osoba osjeti da je nekome stalo do nje i njenih problema (ljudski, empatično, ne da manipulativno dobija neke koristi) i da ima ko da je sasluša i razumije. Često je ljekovito ako imaju pažnju.
Nije korisno osobi u tom stanju objašnjavati da “to nije ništa strašno”, da se to “svima dešava”, ili da “uzme motiku u ruke” isl… Od toga neće biti lakše nekome ko je visoko depresivan. Time ćete samo umanjiti ionako posustalo samopouzdanje te osobe. Svakako da će tokom oporavka biti korisno (i neophodno) da se osoba oslanja na sopstvene snage i da pronalazi motive i preduzima određene inicijative, ali ako je prerano “gurate” u takve izazove, to može izazvati stah, anksioznost, paniku i osoba će utonuti još dublje u depresiju (koju će doživjeti kao zonu zaštite od opasne i surove okoline, ljudi i života). Da biste ovo bolje razumjeli, pokušajte da tu situaciju uporedite sa onom u kojoj biste povrijeđenoj osobi prerano oduzeli štake ili neko slično pomagalo koje je još uvijek prijeko potrebno.
Na kraju, a to je zapravo početak svega, da biste pomogli oboljelom od depresije (ili bilo čega drugog), bez obzira da li ste srodnik, prijatelj ili terapeut, potreban je jedan preduslov (bez koga nećete moći ostvariti pomoć), a to je – neophodno je da oboljela osoba (makar u naznakama i tragovima) želi da se izliječi. Neki ljudi jednostavno donesu odluku (na svjesnom ili podsvjesnom nivou) da ostanu u nekom stanju. Neki ljudi ne mogu (ili ne žele) da se odreknu sekundarnih dobiti koje im bolest donosi.
Poruka psihotersapije je da svaki čovjek donosi odluku o tokovima svog života.